Uvijek sam bila osoba koja je u dubini vjerovala u Boga kao nekog tko je svemoguć, stvoritelj svega. Držala sam se one: ne čini zlo drugome i gledaj sebe. U tome: gledaj sebe, rastao je moj egoizam. Kako su godine prolazile, sve više sam tome posvećivala pažnju: izgled, izlasci, jednom riječju postala sam ovisnica o svom izgledu, odjeći, težnji da budem u centru zbivanja...
Kad je fra Ivo počeo moliti za ozdravljenje, što sam osjetila? Jako, tako snažno, tako živo, osjetila sam božansku silu i snagu. Dakle, klečala sam i držala raširene ruke te molila Gospodina da usliša moju molitvu za drugu nakanu, da čuje moju riječ iz dubine moga srca, da čuje moje želje i čežnje, odjednom osjetih veliku radost, milost, prisutnost kao da nikoga drugoga nema...
U veljači 2015. god. bila sam u Šurkovcu kod fra Ive na sv. misi zajedno sa svojom kćeri koja je imala zdravstvenih problema sa učestalim dnevnim kašljem te po noći i po danu otežano disanje. Za vrijeme molitve dok je fra Ivo govorio da Isus ozdravlja djecu od bronhitisa, osjetila sam da je upravo riječ o mome djetetu. I dogodilo se ozdravljenje!
Gospodin je ispravio kičmu (skoliozu) moje kćeri Lee. Lea je imala duplu skoliozu i nosila je aparat za ispravljanje. U Šurkovcu 08.03. 2015 god. Dok je fra Ivo molio za ozdravljenja od skolioze ja sam isto molila za njezino ozdravljenje. Gospodin je uslišio molitvu...
Moja kći (sada 10 godina) od rođenja ima suženje mokraćnog kanala koje uzrokuje slabiju funkciju bubrega. Redovito smo kontrolirali situaciju kod liječnika i stalno je suženje bilo oko 2,5 cm...
Za vrijeme 2011. godine bila sam pred suicidom iako nije bilo vidljivih razloga. Imala sam dobar posao, kuću i auto, ali sam bila bez Isusa i sv. mise...
Želim ovo podijeliti sa svima koji idu na duhovne obnove, prate i vjeruju sve što Isus Krist čini preko fra Ive. Išla sam i idem, kad imam mogućnosti, na te duhovne obnove. To je za mene duhovna hrana. Isus me više puta dotaknuo. Ozdravio me od duha mržnje.
Već kao mali bio sam tragač za istinom. Razlikovao sam se od svojih prijatelja, povlačio se u sebe i bio nezadovoljan sa svojim životom. I to me je pratilo svih 38 godina sve dok nisam došao u Šurkovac.
Moja priča započinje s mojom majkom. Naime, ona je bila ta koja je prva otišla u Šurkovac kod fra Ive Pavića, i vratila se drugačija: radosna, vesela, nasmijana – istinski sretna. Nije mi bilo jasno što se točno dogodilo i kako to da osoba kojoj je tada u životu sve išlo nizbrdo može biti toliko radosna.
Dolazim iz obitelji koja je bila tradicionalno katolička, izbjeglička obitelj iz Bosne. Petero nas je djece. Moja majka je bila prenositeljica vjere u našoj obitelji. Bila je na seminaru o. Jamesa Manjackla i ozdravila od tumora dojke. U srednjoj školi sam upoznala Franjevačku mladež i priznajem da su to bile najradosnije godine moga života...