Branko Banović (Njemačka)
Toga tmurnoga siječanjskog popodneva kao da se cijelo nebo srušilo nad Münchenom, bio sam izvan sebe od šoka zbog samo jedne rečenice koju mi je upravo izgovorio Dr. Abenhartd: "Vi, gospodine Banoviću, imate zločudni tumor, tj. rak, u predjelu nosne šupljine"... Sve stade u jednu jedinu rečenicu, cijela moja sudbina, sa svojih 39 godina bio sam na nekom kraju ili na početku nečega novoga. Kako sada, gdje, kuda da krenem, pitah sebe ...
Dobio sam dovoljno vremena jer u bolnicu sam morao tek 28. 2. 2005. tj. cijeli mjesec veljača stajao je preda mnom. Shvatih da bolest nije kazna, da može neko drugo značenje da ima, shvatih da bolest može biti put k ISUSU, jedan intenzivan put s puno više svega nego inače, shvatih da počinjem samog sebe upoznavati, sve ove godine sam u ništa potrošio. Ali shvatih da sam ja, kao ja, preslab za sve to. Bože, trebam tvoju pomoć!
I dobih je. Igrom slučaja dobio sam broj od Fra Ive, napisah par riječi sve onako ukratko kakvu imam bolest i pitah ga kad dolazi u Njemačku. Sve se najljepše u tom danu desilo, odgovor je stigao brzo i jasno toga 22. 2. 2005. Najprije dobih dvije poruke bez teksta i osjetih nevjerojatnu vjeru i sigurnost. Znao sam da nisam više sam. Poslije izvjesnog vremena dobih i treću poruku: ”U petak stižem u Rüsselsheim, ostajem tri dana, fra Ivo”.
Bio sam tamo, nikad to neću zaboraviti. Kroz moju bolest bio je i veliki dio moje obitelji u crkvi. Bilo je nezaboravno, svi smo se molili. Osobno sam i fra Ivu upoznao. Molio je nada mnom, bilo je predivno. Ti će dani vječno u meni ostati.
Odmah poslije duhovne obnove morao sam u bolnicu. Prije početka terapije tražio sam CT. Pregled tj. kompjutorsko snimanje nije bilo moguće, samo površni pregled su izveli na meni s rezultatom da tumor nije tu više!!!
Ali terapiju nisam mogao izbjeći tj. zračenje i kemoterapiju morao sam primiti. Doktori su mi rekli da je tumor koji imam, tj. nemam, jedan od najagresivnijih i moraju terapije odraditi, da je to najsigurniji put za mene.
Šest tjedana svakodnevnog zračenja i kemoterapije izdržao sam s molitvom na usnama i čitanjem Svetog pisma. Nisam dostojan Njegove pomoći, ali sam sigurno osjetio Njegovu snagu. Isusova ljubav je ogromna, toliko velika, da sam i ja, jedan grješnik, dobio Njegovu pomoć. Hvala Ti, Bože!
Nikad neću zaboraviti lica tih doktora dok su gledali kompjutorske snimke na mjestu gdje je bio tumor. Oni su slavili više od mene jer misle da je medicina pobijedila, a ne znaju da je stvarni pobjednik naš Gospodin ISUS KRIST.
Ovo je moje svjedočanstvo u punoj istini napisano sa svim potrebnim dokumentima od Uni. Klinik München koje ću dostaviti u Tolisu.
Nisam se još predstavio jer mislim da sam ja najnebitniji u toj cjeloj priči, ali opet neka bude kako mora. Zovem se Branko Banović živim u Münchenu, rođen sam u Domaljevcu.
U VJERI I MOLITVI!!!
Branko Banović
München, 30. kolovoza 2005.