Marko Vuić (Hrvatska)

Izbavljen iz tame

Ime mi je Marko i imam 30 godina. Zahvaljujem Gospodinu Isusu što je na čudesan i neopisiv način promijenio mene i moj život. Bio je to dug put patnje i boli u kojemu se dogodilo čudesno ozdravljenje moje duše. Naime put s kojega sam davno skrenuo bio je zapravo put koji me vodio natrag Kristu. Neka moje svjedočenje bude po Duhu Svetom. Naime, prije nekih 9 godina krenuo sam putem koji nije bio Božji no ja to nisam znao. Počeo sam se baviti jednom istočnjačkom borilačkom vještinom, wing chun kung fu. S obzirom da na kineskom kung fu u prijevodu znači savršenstvo, vještina vidi smisao u traganju čovjeka za samim sobom, jedinstvu duha i tijela, povezivanju s unutarnjim ja i općenito za samorealizacijom – naravno bez ikakve prisutnosti Boga u tome svemu, što ja nisam znao, već sam sebi dopustio da me to toliko obuzme i uvuče u jedan svijet koji me je u potpunosti zarobio i moju dušu odveo u veliku bol i patnju. Kroz silne godine i predano treniranje stjecao sam osjećaj nepobjedivosti, predivne nepokolebljivosti, sve je bilo prekrasno, med i mlijeko dok se najedanput nisu počele događati neobjašnjive stvari. U crkvi više gotovo nisam mogao ni biti jer me sve više i više neka sila odatle odvlačila, čak sam imao i vrlo uznemirujuće osjećaje da me neka sila uvlači u dno zemlje, da propadam i tonem u bezdan kao da će me uvući u pod crkve. Za sve takve stvari meni je bilo tumačeno kako je to sasvim u redu, jer naravno radilo se o poniranju u samoga sebe dok najzad nije došlo do mnogo gorih stvari da sam iznenada počeo vidjeti u samome sebi svaku lošu misao, riječ ili učinjeno djelo u svome životu, odnosno počela mi se otvarati podsvijest kao da je nešto eksplodiralo u meni i počelo na površinu moje svijesti izbacivati sve ono što je ležalo na mojoj savjesti te sam mogao vidjeti svaki svoj strah, teret i krivnju koju sam ikada doživio u svome životu još od malih nogu. Kad mi je život postao ne izdrživ, sa svojom suprugom sam u očaju otišao k fra Ivi na razgovor. Kad mi je Fra Ivo rekao da to što mi se događa nije dobro, i da bih trebao prestati raditi to što radim, ja sam njemu počeo objašnjavati kako je vjera u Boga i ovo posve isto, i znate što mi je odgovorio, rekao mi je „vrag je jako lijep“, nakon toga je položio ruke na mene i pomolio se. Ja sam se nakon toga ostavio svega što sam do tada činio i prestao s treninzima, no ne po svojoj volji već po milosti Božjoj jer ostaviti se nečaga takvoga nakon 8 godina života duboko u tome, čovjek ne može samo po svojoj volji. Čovjek sam je tu nemoćan. Krist me dotaknuo.

No ako mislite da su moje muke tu završile, ne, ni blizu, tek su počele. Posljedice grijeha su ostale i fra Ivo mi je govorio da molim Gospodina da ih izliječi. Počeo je period od godinu dana nezamislive muke i krivnje. Zašto? „Čudesnim“ istočanjačkim tehnikama sam otvorio svoju savjest i dobio pod navodnicima “priliku“ osloboditi sebe svih krivica koje sam potisnuo u sebe tijekom cijelog svog života u najrazličitijim situacijama i to je samo izlazilo i izlazilo, jer jednom kad se u čovjeku otvori, kutija užasa se neće zatvoriti dok se čovjek ne promijeni i ne shvati svoju bit, no ja to bez Gospodina nisam mogao i svi moji pokušaji da to učinim sam, svodili su se na nulu. Bog je htio da ga upoznam. Da upoznam Njegovu svetu volju. A to je bilo moguće jedino prihvaćajući Križ koji nikako nisam htio, još uvijek sam bio onaj isti samovoljni čovjek koji je htio sve učiniti sam i pokupiti sve zasluge, a Bog to ne voli. On želi i hoće da se Sveti njegovo Ime u našim životima, a ne naše, zato kad molite molitvu Oče naš, zastanite kod „sveti se Ime tvoje“ jer velika je razlika između pouzdanja u samoga sebe nasuprot predanja Gospodinu. Pouzdanje u samoga sebe me dovelo tamo gdje sam dospio, u pakao svoje podsvijesti i opsjednuća koje je trajalo više od dvije godine, više od dvije godine sam se budio svakoga jutra s istom molitvom Bože, oslobodi me, On nije htio. Bio sam kao malo dijete koje se baca po podu u očaju jer mu roditelji ne žele kupiti igračku koju ono želi. Bog je imao plan, da me kroz moju patnju ojača u vjeri, da me patnja koja je kadra mnogo toga učiniti za Boga, promijeni i da se rodi novo biće. Novo biće koje se umjesto u sebe, pouzdaje u Boga. Svaki moj pokušaj da sam pokušam shvatiti sve što se oko mene događa bio je osuđen na propast, a za osobu poput mene bilo je gotovo nemoguće pustiti Gospodina da mi on to učini i predati se Njemu jer sam se predavao isključivo i jedno samome sebi.

Ono što sam činio bio je veliki grijeh, no zahvaljujući kojemu Isus konačno živi u mome srcu. Bio je to grijeh gdje sam tvrdoglavo, ne pitajući Boga je li to smijem, jeo s onoga jednoga jedinoga stabla u njegovom vrtu za koji je rekao: "jedite ama baš sa svakog drugog stabla samo ne s ovog" a ja sam jeo baš s tog, htijući postati „slobodan“, nepobjediv, neuništiv, spoznati sebe, biti neograničen i moćan, pobijediti svoju savjest, ponovno se suočiti sa samim sobom, otkriti sve uzroke svojih misli, stavova i osjećaja te pobijediti sve svoje strahove. No, hvala Bogu, to nisam uspio učiniti sam, jer ako to uspijete sami, veza između vas i Boga puca, a to je ona magnetna sila koja me je nekada prije uvlačila u dno zemlje, kad sam imao osjećaj da tonem duboko, duboko u centar zemlje i to je ono za što je fra Ivo rekao „vrag je jako lijep“, i to su riječi koje ćemo ja i moja supruga, koja je svjedok svega, vječno pamtiti. Hvala Isusu, što mi je otvorio oči i pokazao put, hvala Mu na prekrasnom sinu i supruzi koja mi je u svemu ovome bila velika podrška i konačno, hvala mu za svaku sekundu patnje koju sam proživio u borbi sa samim sobom, za svaku suzu, za sav očaj koji sam doživio jer je bio uz mene i držao me za ruku, kad su se zidovi oko mene rušili, ja sam u suzama govorio da ga volim i nisam to prestao ponavljati, kad sam bio i fizički i psihički na izmaku svojih snaga, u dnu srca čučalo je ono: Isuse, ja te volim i ljubim te do kraja. U patnji sam postao svjestan onoga što je Isus prije 2014 godina na križu za nas platio i postao svjestan da sam Njegov i da me ništa ne može Njemu uzeti i kad sam mislio da mi je život izgubio svaki smisao, On me podigao kao malo posrnulo dijete i prebacio me na drugu stranu.

Jer morao je postojati neki razlog patnji, znao sam u sebi da postoji, i kad sam u svom srcu postao svjestan da patnja nije uzaludna i da sasvim sigurno postoji nešto što bih trebao naučiti, postao sam spreman da shvatim. Počeo sam plakati i molio Gospodina da mi oprosti svaku nezahvalnost spram svega što mi je u životu dao, a što nisam cijenio, radi čega mi je mir uzeo. Da mi oprosti što Ga nisam vidio u svome životu, zahvalio sam Mu se za svaki trenutak radosti i žalosti koji su se dogodili u mom životu i postao svjestan koliko ne cijenimo svako novo jutro koje doživimo i mir koji nam je dan, već tražimo nad kruhom pogaču kao što sam ja činio. Nakon toga dogodio se moj osobni preporod, suze su isprale moje srce, a u njemu se nastanio Isus, ne neka apstraktna kozmička energija kakva se nudi na suvremenom tržištu duhovnosti, već Bog kao stvarna osoba koja voli, sluša, tješi i ozdravlja. I zato još jednom Hvala Isusu što mi je darovao ovakav život, jer nema ništa ljepše nego predati svoj život Bogu i reći mu „čini sa mnom što god želiš“ – to je sreća kakvu nikad nisam imao, a dobio sam ono što sam mislio da sam zauvijek izgubio. Dobio sam MIR.
Sve Vas volim i puno pozdravljam, Bog Vas Blagoslovio, ne strahujte i predajte Mu život poput mene i počnite Ga voljeti!

Mrežna stranica zupa-surkovac.com koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšala funkcionalnost stranice. Više o kolačićima.

Slažem se