Stanko Španić (Hrvatska)

Ja, običan i neznatan čovjek, Stanko Španić (60god), iz Zagreba, odrastao sam i uživao gradski život bez vjere i Boga.
Za Gospodina Boga nisam mario niti Ga doživljavao u svom životu, gdje sam uživao po svojim načelima. Za mene nije postojao zakon ni Boga ni roditelja. Pio, kockao, uživao u svim blagodatima ovozemaljskog života sve do jednog presudnog dana, kada sam "pao". Srce mi otkazalo, a um mi je nalagao i govorio da je to tako moralo biti, nisam ni pomišaljao da je to posljedica moga užasno neurednog života, alkohola i cigareta,neurednog obiteljskog života.

Moja supruga Danica, sin Tomica i kći Biserka, nisu mi mogli zamijeniti prijatelje, alkohol, cigarete. Svakodnevna svađa u kući nemir i nezadovoljstvo u obitelji, pripisivao sam drugima samo ne sebi. Ja nisam kriv nizašto. A onda "paf".

Srce, udar za udarom, pa moždani jedan za drugim, 3 za redom. Nastupa tama, mrak, neizvjesnost. Prvi put sam zavapio Bogu i sjetio se da ipak postoji Onaj gore i da me samo On može spasiti.

Molitve i post mojih bližnjih, a i moja želja za životom, Gospod Bog je čuo naše vapaje i dao mi šansu.
Mama od moje snahe Marice vodi hodočasnike u Šurkovac, BiH, kod fra Ive Pavića. Čuo sam da po njegovim molitvama i zagovoru Duh Sveti preko njega liječi i od najtežih bolesti, psihičkih i fizičkih. Bio sam skeptičan ali sam pogledao nekoliko DVD-a sa seminara fra Pavića i osjetio jako potrebu i želju za Bogom. Moja duša, a i tijelo je vapilo i bilo žedno riječi Božje, molitve, ispovijedi i tijela Kristovoga. Otišao sam autom prvi put sa sinom i kćeri u Šurkovac i doživio nešto neopisivo, nešto što me držalo do idućega odlaska kad sam opet poželio poći u društvu hodočasnika, autobusom, iako su mnogi mislili da je to nemoguće izvesti, pogotovo zato što je hodalica bilo moje pomoćno i glavno sredstvo za hod, i to uz tešku muku i napor. Sila Duha Svetog me povela i bila tako jaka da sam bez problema došao do busa, ušao i krenuo sav oduševljen sa hodočasnicima prema svom Spasitelju, Isusu. Molitva, pjesme, uvodne molitve, priprema za ono što nas čeka u Šurkovcu, već me tada oduševilo i imao sam osjećej da lebdim. U Crkvu sam ušao nesigurno sa hodalicom uz pomoć svog sina Tomice.

Za vrijeme slavljenja i molitve, moje tijelo se opustilo i prepustilo da Duh Sveti djeluje. Kulminiralo je kad je fra Ivo položio ruke na moju glavu i srce, blagoslovio me. Sila Duha Svetog se spustila svom silinom i pao sam, počivao sam u Duhu. Kada sam se dignuo, još nisam bio svjestan situacije sve dok mi fra Ivo nije rekao "hodaj". Moj sin je primio hodalicu a ja sam bez ičije ruke i pomoći krenuo kroz Crkvu, sav važan.
Napunjen Duhom Svetim, hodao sam kao da nikada nisam bio bolestan i nepokretan. Hodalica mi sada služi kao rekvizit, a Bogu zahvaljujem što nam je poslao svoga slugu fra Ivu Pavića, da Duh Sveti po njegovim molitvama čini čudesa i ozdravlja, naravno po našoj vjeri a po snazi i sili Duha Svetog.

Sada shvaćam da je moj Otac cijeloga života bdio nada mnom pa me iz moje Župe Bazilike PRESVETOG SRCA ISUSOVA iz Palmotićeve vodio i čuvao sve do Župe PRESVETOG SRCA ISUSOVA u Šurkovcu.

Hvala i Slava Ocu Nebeskom i fra Ivi Paviću na strpljivosti i zalaganju za sve nas vjernike.

Mrežna stranica zupa-surkovac.com koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšala funkcionalnost stranice. Više o kolačićima.

Slažem se