Nada Martić (Hrvatska)

Za vrijeme Duhovne obnove 15. prosinca 2012. godine u crkvi Presvetog Srca Isusovog u Šurkovcu, točnije za vrijeme molitve iscjeljenja i ozdravljenja, fra Ivo Pavić je u jednom trenutku rekao da je Isus Krist živ i da je među nama, te nas je zamolio da zatvorimo oči i kažemo Isusu što želimo da nam učini. Zatvorila sam oči i u tom trenutku osjetila sam veliku ljubav prema Isusu i zamolila ga da mi dopusti da ljubim Njegova Rane. Malo kasnije, za vrijeme Prikazanja, odnosno podizanja Hostije srce mi je počelo snažno tući u nutrini, rasti i poskakivati. Osjetila sam silnu ljubav kako se ulijeva u moje srce. Poslije Svete Mise uslijedilo je polaganje ruku i čekala sam s ljubavlju i strpljenjem te molila Duha Svetoga za potpuno predanje. U trenutku kada je fra Ivo polagao ruke na moju glavu, pala sam u zagrljaj Duha Svetoga. U mojoj nutrini tada se nešto snažno počelo događati - tiho sam plakala, srce mi je snažno kucalo, a pluća su mi bila tako velika da sam osjetila da u mome tijelu nema dovoljno mjesta za njih. Vidim kako me Ljubav Gospodnja snažno drži u svom zagrljaju. Vidim velike stepenice koje se spuštaju od Neba prema oltaru, posve obučene u nebesku Svjetlost. Niz te stepenice najednom je počeo silaziti veliki Anđeo, polako, stepenicu po stepenicu te je svjetlio u svojoj bjelini. Bio je odjeven u bijelu dugu haljinu koja mu je dosezala do gležnjeva, dok su mu rukavi sezali do zglobova ruku. Anđelovu kosu prožimala je svjetlost, a tako i cijelo Njegovo lice. Vitak mu je cijeli stas. Visine je odrasloga čovjeka, a u ruci nosi plamenu kuglu, ruke su mu nježne i govori mi da je Anđeo iz Kora Svjetla. Istovremeno me sve boli i osjećam strahopoštovanje a i spremna sam Mu pružiti ruku da me povede sa sobom. Tada je Anđeo stavio svoju ruku na moja prsa. Gledam ga kako prolazi kroz sredinu crkve i iz plamene kugle sipa po lijevoj i desnoj strani vatru koja počinje titrati, dodirivati ljude te gorjeti nad njima. S moje desne strane, kod oltara, vidim vrata i pokraj njih Anđela gdje mi govori snažnim glasom: 'Svi radnici neka uđu u vinograd Oca mojega!' I uđoše svi i nitko ne osta. Vidjeh sve to jer zadnja uđoh kroz vrata. Kada sam ušla, vidjeh trsove velike i snažne, loze zdrave i povezane, listovi im zeleni i srcolikog oblika. Na trsu vise grozdovi, plavi i veliki, zrna su im okrugla i zdrava, a trava u vinogradu je zapuštena i suhovilja. Radnika tu treba! Zemlja u vinogradu je pomalo suha i tužna. Držim grozd u ruci i dragocjen mi je. Gledam u Anđela te ga upitam što da radim s grozdom. Anđeo mi tada pokaže oltar i ja ponesem grozd i tamo ga stavim, a tako učine i drugi radnici koji su ušli kroz vrata. Oltar se napuni zrelim, plavim grožđem. Iz grožđa je tada počela kapati crvena tekućina koja smije kapati samo po oltaru, a nikako po podu. U meni se pojavi bojazan da koja kaplja ne padne na pod pa zamolim Anđela da učini nešto. Najednom dođe puno malih anđela i vidim njihova malena lica i ručice, koje nose zlatne kaleže raznih veličina i oblika te ih s puno ljubavi i pažnje redaju uz oltar. Tada crvene kapi pođoše padati u kaleže. Koliko god da je kapi palo, sve su otišle u kaleže. Kaleži su se neprestano i obilno punili, no nijedan se nije prelio. Pitam zatim Anđela: 'Za što je to?', a on mi odgovara da je to za naraštaj koji dolazi. Za novi naraštaj koji dolazi. I Anđeo ode.

Mrežna stranica zupa-surkovac.com koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšala funkcionalnost stranice. Više o kolačićima.

Slažem se